Sadržaj izdvojen po datumu: Kolovoz 2016

Nedjeljna misao

Uz 22. nedjelju kroz godinu

Svi smo jednaki po dostojanstvu, no različiti po sposobnostima. Stoga, svatko traži svoje mjesto u svijetu. Naši odnosi simbolički se očituju u gozbenim svečanostima. Metaforički, svijet je poput prostrtog stola na kojem zauzimamo određenu poziciju.

Isus biva pozvan na svečanost i uočava kako uzvanici pomno odabiru svoje mjesto među gostima. Uočava se volja za dominacijom, želja za izvanjskim očitovanjem vlastite važnosti. Prirodno svaki čovjek smatra da puno vrijedi, imamo usađen strah da ćemo biti odbačeni. Božji sin hoće da budemo oslobođeni kompleksa veće važnosti, taštine.

Potrebno nam je da spoznamo sebe, da shvatimo da nismo sveznajući, najsposobniji na svakom području, ispravno izgradimo osobnost. Tada će se u nama pojaviti krepost o kojoj se govori u današnjem evanđelju – poniznost.  Skroman čovjek okrijepljen antičkim zahtjevom za samospoznajom (gnothi seauton – Sokrat) biva oslobođen oholosti, uznositosti, samoveličanja. To je definitivno i duhovna vrlina jer se ne stavljamo iznad Boga, a ljude tretiramo kao braću i sestre.

Poniznost je drukčija od poniženja, preziranja i omalovažavanja. Skroman čovjek ima ispravan odnos prema sebi na temelju poznavanja vlastitih ograničenja. Istodobno, religiozna osoba nikad ne prezire druge zbog njihovih nedostataka. Takvu vještinu i stav potrebno je razviti za svaku situaciju, sferu života i životnu dob. Naš svijet pak funkcionira drukčije po marketinškim principima: u medijima, ekonomiji, politici.

Stoga, okrijepimo svoju dušu ovom krepošću! Promislimo je li nam važno kakvi smo u sebi ili kako se drugima pokazujemo. Ne pokazujmo se važnijima nego što stvarno jesmo, jer to nije put sigurnog uspjeha. A sigurno nije ugodno uživati povlastice stečene prevarama na brzinu.

Nedjeljno razmišljanje

za 21. nedjelju kroz godinu

Kada sam s njim prije nekoliko mjeseci razgovarao o Bogu i vjeri i kad sam ga upitao kako on poima, onozemno, Dodig je kazao kako on nije niti agnostik, niti ateist niti bi to mogao biti. Ateizam je arogantan, govorio je. On negira logiku nastanka svega što postoji, dok ljudsku nesavršenost i nemogućnost znanstvenog  odgovora na pitanje postanka,  našu vlastitu nemogućnost spoznaje, stavlja kao princip kojem se autarkično divi, dok je opet agnosticizam tek kukavički derivat ateizma i pristajanje na uzaludnost pronicanja. A onda je usred izlaganja izmislio potpuno novu riječ kazavši kako se on osobno smatra dijagnostikom. Kao i svi slični njemu, koji tragaju za smislom. I ti si, reče mi, dijagnostik. A dijagnostik bi prema Dodigu bio čovjek koji smisao, počelo i Boga uporno i bez straha istražuje, pokušavajući ga spoznati vlastitom intuicijom i znanjem koje kroz život upija i potom sažima u vlastitoj kogniciji. Erudita Radoslav Dodig

Naše doba između ostalog je okarakterizirano kao doba razvijene komunikacije.  Jedan događaj , ma gdje se zbio i ma kako beznačajan bio, dostupan je svakomu tko se uključi u sistem informacija. Suvremena sredstva komunikacija obavještavaju nas o svemu što je važno: posao, zdravlje, politika.  Obavješteni smo i o manje bitnim stvarima iz područja sporta, mode, estrade koje nas zabavljaju. Bliskost tako možemo ostvariti  s ljudima koji nam nisu fizički blizu. Nerijetko doživljavamo  kako nas dobronamjerni ljudi pogrešno izvješćuju. Jedna stvar različito se interpretira ovisno o medijskoj kući, novinaru, ideologiji. Svatko od nas je u svojevrsnoj ulozi malog novinara kad razgovaramo s prijateljima, izravno ili sredstvima društvenih komunikacija. Uviđamo da je važno biti informiran, no bitnije je biti formiran prije nego postanemo izvor vijesti. Služi li vijest širenju mržnje ili onomu što riječ komunikacija označava – zajedništvu. Na taj način možemo razumjeti Kristovu evanđeosku pouku: borite se da u svijet spasenja uđete na uska vrata. Jer, ima vodećih u ovom svijetu koji će biti posljednji i obrnuto. U mnoštvu informacija kojima smo bombardirani u buci suvremenog svijeta, valja nam filtrirati one koje su nam stvarno korisne, na izgradnju i spasonosne.

Nedjeljno razmišljanje

20. nedjelja kroz godinu 

Sve stvari imaju vlastitu  vibraciju, rekao je učenjak svjetskog glasa Nikola Tesla. Naše osobnosti ponekad su harmoničnih frekvencija. Sami doživljavamo kako s nekim ljudima nismo u akordu, naše vibracije ne produciraju rezonancu. Sukobi su prirodni u našim  odnosima, sama ova riječ podrazumijeva sučeljavanje sudbina ili kobi kao životnih datosti. Prorok Jeremija dobronamjerno je upozoravao narod na istinu, što se nije svidjelo kraljevim dostojanstvenicima, te ga ovi baciše u bunar. Poslanica nas potiče da imamo pred očima Krista koji je prezreo sramotu podnoseći muku na križu. Sam Krist navijestio je kako će njegova evanđeoska pouka donijeti razdijeljenje svijetu i u mikrosvijetu.

Kršćanin se ne svađa zato što mrzi, zavidi ili je ohol, nego zato što ljubi istinu, pravdu i dobrotu. Imenice svađanje i sviđanje veoma su slične, svađamo se nam se nešto ne sviđa. Narod kaže: tko se tuče taj se voli. Sukobljavamo se obično s ljudima koji su nam bliski: fizički, mentalno, egzistencijalno. Što se duže upštamo u svađe s nekim, tim sve više postajemo njemu slični, kroz logiku djelovanja, argumentaciju mišljenja, formaciju bivstvovanja.

Još u ranom djetinjstvu učimo kako riješiti konflikt. Nerijetko prizivljemo autoritet roditelja-odgojitelja da intervenira u našu korist. Zamišljamo kako postupa otac kad mu se posvađaju djeca oko igračaka. Tako isto i Bog kao Otac nebeski sa žaljenjem gleda kad se mi ljudi s ljutnjom odnosimo jedni prema drugima. Kroz način svađanja ponajbolje se zrcali temperament jednog naroda i narav jednog čovjeka. Različito se svađaju muškarci ili žene, a najtraumatičniji su sukobi u braku, potresni za osobe i društvo u cjelini. Ponekad bi smo se posvađali sa sobom samima kad bismo mogli, kad su nam u sukobu tijelo i duša, mogućnosti i želje.

Sukobi između pojedinaca i naroda rezultat su nesporazuma koji su uzrokovani nemogućnošću da se uvažava međusobno mišljenje, ponovno zaključuje Tesla. Stoga pri konfliktu trebamo paziti da ne povrijedimo drugoga, da u diskusiji napadamo stvari a ne osobu, te da nikada posve ne prekinemo komunikaciju, tj. da diplomatski postupamo. Psihološki, bolje se često pomalo svađati, nego u sebi gomilati nezadovoljstvo kao negativnu energiju, koja u nekom trenutku opasno eksplodira. Verbalno očitovanje žaljenja nije blisko našoj kulturi, teško izgovaramo riječi: oprosti, izvini, ispričavam se; pa je za pomirenje potrebno više uvažavati geste svog protivnika.

Vjernik je najčešće gubitnik i žrtva u sukobima, materijalno i emotivno pati, ali je smiren i dostojanstven jer Bog to traži od njega, jer je tako postupio Isus.

Nedjeljna misao

(uz 19. nedjelju kroz godinu)

Dok dišem nadam se (dum spiro – spero), latinska je poslovica, ili obrnuto kazano, kad prestanem nadati se, prestajem i disati, imati dah-duh života. Ova kršćanska vrlina ili ljudsko svojstvo usko je vezano uz vjeru i o tome se govori u devetnaestoj nedjelji običnog vremena kroz crkvenu-liturgijsku godinu. Pokušajmo izmjeriti koliko vremena provedemo u čekanju ili iščekivanju nečega, a to je zapravo fizička aktivnost one duhovne koju u starom hrvatskom jeziku nazivamo ufanje, riječ koja podrazumjeva hvatanje još neposjedovanog.  Nadanje nas ispunja smislom dok očekujemo da se ispuni ono buduće obećano dobro.

Isus o tome govori kao i obično u prispodobi bdijenja, budnosti ili svjesnosti. Pri tome riječ „bdijte“ možemo trostruko shvatiti kao i u adventskom razdoblju. Pozvani smo bdjeti nad svojom osobnošću, nad vlastitim slabostima kako ne bismo upali u moralnu pogrešku. Pozitivno promatrano trebamo iskoristiti komparativne prednosti svoje ličnosti u svijetu. Kao drugo pozvani smo iskoristiti povoljan životni trenutak, onu rijetku priliku za uspjehom koja nam se dogodi u određenom momentu, kao jedinstvena šansa. I konačno, valja nam se pripraviti na susret s Gospodinom, kao milosni zahvat važan za egzistenciju. Na poseban način onaj trenutak smrti koji dolazi manje-više iznenada, trenutak definiran sintagmom „sudnji dan“, koji u konačnici određuje našu trajnu budućnost.

 Pisac Knjige mudrosti posvješćuje svojim sunarodnjacima koji se divljahu grčkoj mudrosti da ne zaborave pronicljivost svojih predaka kad su se nadali ispunjenju Božjih obećanja, jer su vjerovali.  Također i pisac drugog misnog čitanja, kroz paradigmu starozavjetnog lika Abrahama, izričito povezuje kreposti vjere i nade, kao tijesno povezanih duševnih elemenata što proizlaze jedan iz drugoga. Suvremena popularna psihologija naziva ih „samouvjerenost“ ili „samopouzdanje“, a tumače se kao ljudska karakterna značajka da imamo vjeru u vlastite postupke, nakon promišljenog zauzimanja stava o vlastitim sposobnostima i ograničenjima u svijetu u kojem se nalazimo; tj. nada, ufanje ili uzdanje u sebe.

Biblija     Bosna Srebrena     Franjevačka teologija     Novicijat Bosne Srebrene     Vrhbosanska nadbiskupija     Bitno

Kontakt

Vrhbosanska nadbiskupija
Rkt. župni ured "Sv. Josip"
76296 Gornja Dubica
Bosna i Hercegovina

tel/fax: +38731/765-117
e-mail: zupagornjadubica@gmail.com 

 

Primajte obavijesti

Upišite e-mail kako biste primali zadnje vijesti objavljenje na ovoj stranici.