Sadržaj izdvojen po datumu: Travanj 2017

Nedjeljna misao

2. uskrsna nedjelja

 

Vjerovati ili znati, što nam je važnije? Hoće li čovjeka spasiti religija ili znanje, dilema je koja se nameće u današnjem misnom slavlju. Ako analiziramo povijest čovječanstva uočit ćemo kako se ljudi u jednom periodu priklanjaju vjerovanju a potom znanju. Događa se slično i u čovjekovu osobnom razvoju. Dolaskom na svijet vjerujemo roditeljskom vodstvu, apsolutno vjerujemo odraslima, potpuno se predajemo učiteljskoj poduci. A onda u mladalačkoj dobi događaju se preispitivanja, sumnje i incidenti prema onima kojima smo slijepo vjerovali. Razvoj fizike, tehnike i tehnologije omogućio nam je udobniji život. No, patnja idalje postoji, i premda je medicina produžila život, bolest i smrt nas opet dočekaju, pa se pitamo o smislu života i postojanju nakon smrti. Znanošću život postaje lakši, ali s vjerom smisleniji. Stoga danas jednako vrednujemo i vjeru i znanje.

Vjera je potrebna dakle i u našoj svakodnevnici u banalnim situacijama. Vjerujemo roditeljima prije nego upoznamo svijet, vjerujemo pri kupovini brojnih artikala, vjerujemo savjetima liječnika kad smo bolesni. Ali, i vjera treba biti preispitana i kontrolirana, jer moramo paziti komu, kada i u kojoj mjeri vjerovati. Primamo certificirirane lijekove, kupujemo kod provjerenih trgovaca, kad odrastemo postajemo svjesni kako su naši sveznajući roditelji ograničeni ili barem ne mogu donositi odluke vezane za naša osobna pitanja. U pluralnom svijetu u kojem ima mnogo religija svjesni smo da za sebe trebamo odabrati onu za koju smatramo da je istinita. Vidimo uostalom da nekritično prihvaćanje vjeroispovijesti vodi u fanatizam koji je neodrživ za život u svijetu. Blagopokojni papa Ivan Pavao II za života je objavio okružno pismo, encikliku pod nazivom „Fides et ratio“ – Vjera i znanje. Navodi kako su vjera i znanje poput dvaju krila koji nam ravnopravno omogućuju let prema visinama.

Nedjeljna misao

Uskrs

 

Uskrs je pomična svetkovina, slavi se u proljeće kad svjetlo dana nadjačava tamu, nakon dolaska punog mjeseca kad je svjetlo prisutno i noću, i nedjeljom jer je Krist tog dana u tjednu uskrsnuo. U proljeće su Adamovi potomci iz biblijske povijesti prinosili Bogu žrtvu sa sviješću - Bog nam je darovao sunce, kišu i zemlju i dio plodova prinijeli su Bogu u znak zahvalnosti. Kain je je prinosio plodove zemlje, Abel prvine stoke, no u Abrahamovo doba prinosili su se kruhovi i žrtvovano meso se blagovalo u obitelji i s prijateljima. Mojsijevo doba donosi novo značenje žrtve koja postaje priprava za izlazak iz sužanjstva i zaštita od egipatskih pošasti, i Isus je kao Židov slavio spomen ove žrtve sa sviješću - Bog je učinio dobro za moje pretke i ja to dobro baštinim. No, Isus je u kruhu žtvovao svoje tijelo i u blagoslovu čaše vina izrazio spremnost žrtvovati svoju vlastitu krv.  To je vrhunac žrtve koju jedan čovjek može ostvariti.

Žrtva je neizbježna u svačijem životu. Spremni smo žrtvovati se za onu stvarnost koju smo odredili kao naš cilj. Voljni smo odreći se manje bitnih stvari poradi nečega što smatramo najvećim dobrom. Zadivljujuće je što je sve u stanju čovjek pretrpjeti za stvari, osobe i ideje koje smatra važnima. Žrtva se obavlja stvarno ili simbolički u činima koje u religji nazivamo kult, bogoslužje ili bogoštovlje. Sjećanje na Kristovu žrtvu, smrt i uskrsnuće daje nam snagu da obnovimo u svojim životima spremnost na podnošenje muke sadašnjeg života poradi nade u uskrsnuće novoga života. Uskrs nas kao događaj i blagdan učvršćuje u vjeri da će Bog koji je Isusa oživio i nas preobraziti jer kultom i stvarnošću činimo isto što i on. Znak je to Božje svemoći i ljubavi prema čovječanstvu, znak je to Božje pobjede nad nepravdom, zlom i smrću. Zato neka je sretan Uskrs svima koji žive u vjeri da Veliki petak nije svršetak, nego da ljudi po križu k uskrsnuću stižu!

Nedjeljna misao

Cvjetna nedjelja

 

U Velikom tjednu dogodile su se važne stvari za našu religiju i za nas osobno. Isus je na svečan način ušao u glavni grad Jeruzalem uz poklike hvale svog naroda. Potom se dogodio obrat: njegovo stradanje, razočaranje sljedbenika i opet - vijest o uskrsnuću. Metafora je to našeg vlastitog stradanja koje ćemo proći kako bismo doživjeli duhovno spasenje. Promatramo uzroke stradanja Isusa Krista iz različitih aspekata!

Njegova domovina je bila dio globalnog svijeta dobro uređenog po sistemu moćnog Rimskog carstva. Isusovi sunarodnjaci očekivali su Božjeg poslanika koji će ih otkupiti od kriza ovog svijeta i ispostavilo se da su bili puni predrasuda. Ponajprije su očekivali političko spasenje pa iščekivahu Mesiju koji će donijeti državno oslobođenje. Krist se sukobio sa saducejima koji su se uzdali u svoja bogatstva, pa su spasenje htjeli ostvariti  na ovome svijetu. Nije pristao niti uz esene koji su bježali od svijeta u pustinju negirajući važnost imanja. Zelote je razočarao jer su planirali vojno oslobođenje od okupatora. Često se sukobljavao s farizejima koji su stari zakon opsluživali tek izvanjski, formalistički, licemjerno.

Doveli su ga pred religiozne prvake koji su ga osudili kao čovjeka koji se pravi Božjim sinom. Nisu mogli prihvatiti da je svaki čovjek dijete Božje. Rimski namjesnik na njemu nije našao krivicu ali je dopustio njegovo razapinjanje kako bi naprijeko riješili bunu u narodu. Bio im je važniji njihov interes neshvaćajući da stradanjem jednog pravednog čovjeka stradava čitav svijet. Tako su se religiozni i politički autoriteti sjedinili da smaknu Pravednika premda su bili međusobno zavađeni. Učinili su to manipulacijom Božjeg i državnog zakona, manipulacijom javnim mnijenjem, narodom koji je klicao Gospodinu a onda aklamacijom tražio da ga razapnu.

U svemu tome svoje mjesto su našli vojnici, trgovci pa i sami Isusovi sljedbenici. Kakvo je bilo Judino očekivanje naspram Krista i zašto ga je na kraju izdao možemo samo nagađati. Neshvatljivo je i Petrovo zatajenje premda je bio svjedokom njegovih čudesa, pravednosti i istinoljubivosti. Samo majke koje su izgubile dijete mogu donekle razumjeti kako se osjećala Gospa kad je u krilo primila tijelo mrtvoga sina za kojeg joj je navješteno da će biti spasitelj naroda. Ukratko, u stradanju Isusa Nazarećanina odvijala se teška životna drama koju proživljavamo kroz gledanje različitih likova. I proživljavajući doživljavamo olakšanje za naša moguća stradanja, ponižavanja i žalovanja.

Duhovna poruka Isusovog stradanja koje je došlo kao posljedica krivih optužbi jest da budemo oprezni pri prosuđivanju tuđih života, postupaka i stanja. Naše procjene su uvijek ograničene, skučene i pogrešne. Unesimo više razumijevanja jednih prema dugima, jer u protivnom ponovno će se dogoditi osuda Boga prisutnog u duši svakog njegovog djeteta. Istodobno, budimo više spremni prihvaćati na sebe krive osude i ne oslanjajmo se na hvale izgovorene ljudskim ustima!

Nedjeljna misao

5. korizmena

 

Naduta krava! Tako je opisao stanje modernog čovjeka jedan duhovni pisac. Goveđe koje je upalo u djetelinu i bez kontrole konzumira travu do te mjere da mu naškodi. Suvremeni svijet obiluje materijalnim i duhovnim ponudama, htjeli bismo sve iskušati do te mjere da nas opterećuju. Mnogo materije usvojili smo kroz izobrazbu, mnogo različitih knjiga pročitali, video uradaka pregledali, ali sve to nismo pravilno „prožvakali“ i poput stoke patimo od nadutosti. Kao što krava nakon što se najede treba preživati, tako i čovjek da bi preživio treba preraditi silno znanje da bi ga učinio prihvatljivim za organizam.

Ideja misnih čitanja u današnju nedjelju pred spomen Isusove muke jest – Bog je gospodar i darivatelj života. Pred vlastitu muku Krist poučava sljedbenike i narod da je uskrsnuće realnost. Bog koji je dao da dođemo na ovaj svijet, koji je dao da živimo i umiremo, jednako može učiniti da iz stanja smtri pređemo u život. Svi su se divili čudu oživljenja Isusovog prijatelja Lazara, i on je kao vremenito biće ponovno usnuo, no osnovna poruka je da čudo života u nama postoji i zbog toga se trebamo diviti i Bogu zahvaljivati. Zahvaliti Bogu za to što imamo mnoštvo zdravih organa i tkiva koji su međusobno harmonično povezani smislenom funkcijom.

Čudo je kako naše srce ispravno i uporno kuca, krv hrani stanice, a bubrezi izdvajaju otrove. Čudo je kako kosti održavaju a mišići dinamičko stanje našeg bića. Čudesno je kako koža razdvaja unutrašnji metabolizam od vanjskog svijeta. Čudo je kako probavni sustav razgrađuje organske tvari i održava organizam hranom. Čudesno je kako se branimo od sveprisutnih štetnih bakterija i virusa. Čudesno je kako se oštećeno tkivo obnavlja i samoozdravlja. Jednom riječju čudo oživljavanja u nama postoji, događa se svakoga dana i trena i zbog toga se trebamo diviti i na tome kao vjernici zahvaljivati Bogu.

Valja nam prihvatiti od Boga darovani život i smrt te vjerovati u konačno uskrsnuće, nadati se preobraženju našeg smrtnog tijela, prihvatiti da je život misterij, tajna tj. čudo. Isus je oživio prijatelja Lazara, člana obitelji svojih sljedbenica Marije i Marte koje su imale pouzdanje u njegovo božansko poslanje, unatoč tome što je zakasnio sa svojim odgođenim dolaskom u njihov dom, što se kako se činilo oglušio na njihov poziv za pomoć. Prorok Izaija u prvom čitanju također poručuje kako je Bog onaj koji oživljuje i otvara naše grobove, a sveti Pavao u poslanici Rimljanima pravi distinkciju između tjelesne smrti i života po duhu Božjemu.

Biblija     Bosna Srebrena     Franjevačka teologija     Novicijat Bosne Srebrene     Vrhbosanska nadbiskupija     Bitno

Kontakt

Vrhbosanska nadbiskupija
Rkt. župni ured "Sv. Josip"
76296 Gornja Dubica
Bosna i Hercegovina

tel/fax: +38731/765-117
e-mail: zupagornjadubica@gmail.com 

 

Primajte obavijesti

Upišite e-mail kako biste primali zadnje vijesti objavljenje na ovoj stranici.