Nedjeljna misao

2. uskrsna nedjelja

 

Vjerovati ili znati, što nam je važnije? Hoće li čovjeka spasiti religija ili znanje, dilema je koja se nameće u današnjem misnom slavlju. Ako analiziramo povijest čovječanstva uočit ćemo kako se ljudi u jednom periodu priklanjaju vjerovanju a potom znanju. Događa se slično i u čovjekovu osobnom razvoju. Dolaskom na svijet vjerujemo roditeljskom vodstvu, apsolutno vjerujemo odraslima, potpuno se predajemo učiteljskoj poduci. A onda u mladalačkoj dobi događaju se preispitivanja, sumnje i incidenti prema onima kojima smo slijepo vjerovali. Razvoj fizike, tehnike i tehnologije omogućio nam je udobniji život. No, patnja idalje postoji, i premda je medicina produžila život, bolest i smrt nas opet dočekaju, pa se pitamo o smislu života i postojanju nakon smrti. Znanošću život postaje lakši, ali s vjerom smisleniji. Stoga danas jednako vrednujemo i vjeru i znanje.

Vjera je potrebna dakle i u našoj svakodnevnici u banalnim situacijama. Vjerujemo roditeljima prije nego upoznamo svijet, vjerujemo pri kupovini brojnih artikala, vjerujemo savjetima liječnika kad smo bolesni. Ali, i vjera treba biti preispitana i kontrolirana, jer moramo paziti komu, kada i u kojoj mjeri vjerovati. Primamo certificirirane lijekove, kupujemo kod provjerenih trgovaca, kad odrastemo postajemo svjesni kako su naši sveznajući roditelji ograničeni ili barem ne mogu donositi odluke vezane za naša osobna pitanja. U pluralnom svijetu u kojem ima mnogo religija svjesni smo da za sebe trebamo odabrati onu za koju smatramo da je istinita. Vidimo uostalom da nekritično prihvaćanje vjeroispovijesti vodi u fanatizam koji je neodrživ za život u svijetu. Blagopokojni papa Ivan Pavao II za života je objavio okružno pismo, encikliku pod nazivom „Fides et ratio“ – Vjera i znanje. Navodi kako su vjera i znanje poput dvaju krila koji nam ravnopravno omogućuju let prema visinama.

16 Tra 2017

Nedjeljna misao

Uskrs

 

Uskrs je pomična svetkovina, slavi se u proljeće kad svjetlo dana nadjačava tamu, nakon dolaska punog mjeseca kad je svjetlo prisutno i noću, i nedjeljom jer je Krist tog dana u tjednu uskrsnuo. U proljeće su Adamovi potomci iz biblijske povijesti prinosili Bogu žrtvu sa sviješću - Bog nam je darovao sunce, kišu i zemlju i dio plodova prinijeli su Bogu u znak zahvalnosti. Kain je je prinosio plodove zemlje, Abel prvine stoke, no u Abrahamovo doba prinosili su se kruhovi i žrtvovano meso se blagovalo u obitelji i s prijateljima. Mojsijevo doba donosi novo značenje žrtve koja postaje priprava za izlazak iz sužanjstva i zaštita od egipatskih pošasti, i Isus je kao Židov slavio spomen ove žrtve sa sviješću - Bog je učinio dobro za moje pretke i ja to dobro baštinim. No, Isus je u kruhu žtvovao svoje tijelo i u blagoslovu čaše vina izrazio spremnost žrtvovati svoju vlastitu krv.  To je vrhunac žrtve koju jedan čovjek može ostvariti.

Žrtva je neizbježna u svačijem životu. Spremni smo žrtvovati se za onu stvarnost koju smo odredili kao naš cilj. Voljni smo odreći se manje bitnih stvari poradi nečega što smatramo najvećim dobrom. Zadivljujuće je što je sve u stanju čovjek pretrpjeti za stvari, osobe i ideje koje smatra važnima. Žrtva se obavlja stvarno ili simbolički u činima koje u religji nazivamo kult, bogoslužje ili bogoštovlje. Sjećanje na Kristovu žrtvu, smrt i uskrsnuće daje nam snagu da obnovimo u svojim životima spremnost na podnošenje muke sadašnjeg života poradi nade u uskrsnuće novoga života. Uskrs nas kao događaj i blagdan učvršćuje u vjeri da će Bog koji je Isusa oživio i nas preobraziti jer kultom i stvarnošću činimo isto što i on. Znak je to Božje svemoći i ljubavi prema čovječanstvu, znak je to Božje pobjede nad nepravdom, zlom i smrću. Zato neka je sretan Uskrs svima koji žive u vjeri da Veliki petak nije svršetak, nego da ljudi po križu k uskrsnuću stižu!

Nedjeljna misao

Cvjetna nedjelja

 

U Velikom tjednu dogodile su se važne stvari za našu religiju i za nas osobno. Isus je na svečan način ušao u glavni grad Jeruzalem uz poklike hvale svog naroda. Potom se dogodio obrat: njegovo stradanje, razočaranje sljedbenika i opet - vijest o uskrsnuću. Metafora je to našeg vlastitog stradanja koje ćemo proći kako bismo doživjeli duhovno spasenje. Promatramo uzroke stradanja Isusa Krista iz različitih aspekata!

Njegova domovina je bila dio globalnog svijeta dobro uređenog po sistemu moćnog Rimskog carstva. Isusovi sunarodnjaci očekivali su Božjeg poslanika koji će ih otkupiti od kriza ovog svijeta i ispostavilo se da su bili puni predrasuda. Ponajprije su očekivali političko spasenje pa iščekivahu Mesiju koji će donijeti državno oslobođenje. Krist se sukobio sa saducejima koji su se uzdali u svoja bogatstva, pa su spasenje htjeli ostvariti  na ovome svijetu. Nije pristao niti uz esene koji su bježali od svijeta u pustinju negirajući važnost imanja. Zelote je razočarao jer su planirali vojno oslobođenje od okupatora. Često se sukobljavao s farizejima koji su stari zakon opsluživali tek izvanjski, formalistički, licemjerno.

Doveli su ga pred religiozne prvake koji su ga osudili kao čovjeka koji se pravi Božjim sinom. Nisu mogli prihvatiti da je svaki čovjek dijete Božje. Rimski namjesnik na njemu nije našao krivicu ali je dopustio njegovo razapinjanje kako bi naprijeko riješili bunu u narodu. Bio im je važniji njihov interes neshvaćajući da stradanjem jednog pravednog čovjeka stradava čitav svijet. Tako su se religiozni i politički autoriteti sjedinili da smaknu Pravednika premda su bili međusobno zavađeni. Učinili su to manipulacijom Božjeg i državnog zakona, manipulacijom javnim mnijenjem, narodom koji je klicao Gospodinu a onda aklamacijom tražio da ga razapnu.

U svemu tome svoje mjesto su našli vojnici, trgovci pa i sami Isusovi sljedbenici. Kakvo je bilo Judino očekivanje naspram Krista i zašto ga je na kraju izdao možemo samo nagađati. Neshvatljivo je i Petrovo zatajenje premda je bio svjedokom njegovih čudesa, pravednosti i istinoljubivosti. Samo majke koje su izgubile dijete mogu donekle razumjeti kako se osjećala Gospa kad je u krilo primila tijelo mrtvoga sina za kojeg joj je navješteno da će biti spasitelj naroda. Ukratko, u stradanju Isusa Nazarećanina odvijala se teška životna drama koju proživljavamo kroz gledanje različitih likova. I proživljavajući doživljavamo olakšanje za naša moguća stradanja, ponižavanja i žalovanja.

Duhovna poruka Isusovog stradanja koje je došlo kao posljedica krivih optužbi jest da budemo oprezni pri prosuđivanju tuđih života, postupaka i stanja. Naše procjene su uvijek ograničene, skučene i pogrešne. Unesimo više razumijevanja jednih prema dugima, jer u protivnom ponovno će se dogoditi osuda Boga prisutnog u duši svakog njegovog djeteta. Istodobno, budimo više spremni prihvaćati na sebe krive osude i ne oslanjajmo se na hvale izgovorene ljudskim ustima!

01 Tra 2017

Nedjeljna misao

5. korizmena

 

Naduta krava! Tako je opisao stanje modernog čovjeka jedan duhovni pisac. Goveđe koje je upalo u djetelinu i bez kontrole konzumira travu do te mjere da mu naškodi. Suvremeni svijet obiluje materijalnim i duhovnim ponudama, htjeli bismo sve iskušati do te mjere da nas opterećuju. Mnogo materije usvojili smo kroz izobrazbu, mnogo različitih knjiga pročitali, video uradaka pregledali, ali sve to nismo pravilno „prožvakali“ i poput stoke patimo od nadutosti. Kao što krava nakon što se najede treba preživati, tako i čovjek da bi preživio treba preraditi silno znanje da bi ga učinio prihvatljivim za organizam.

Ideja misnih čitanja u današnju nedjelju pred spomen Isusove muke jest – Bog je gospodar i darivatelj života. Pred vlastitu muku Krist poučava sljedbenike i narod da je uskrsnuće realnost. Bog koji je dao da dođemo na ovaj svijet, koji je dao da živimo i umiremo, jednako može učiniti da iz stanja smtri pređemo u život. Svi su se divili čudu oživljenja Isusovog prijatelja Lazara, i on je kao vremenito biće ponovno usnuo, no osnovna poruka je da čudo života u nama postoji i zbog toga se trebamo diviti i Bogu zahvaljivati. Zahvaliti Bogu za to što imamo mnoštvo zdravih organa i tkiva koji su međusobno harmonično povezani smislenom funkcijom.

Čudo je kako naše srce ispravno i uporno kuca, krv hrani stanice, a bubrezi izdvajaju otrove. Čudo je kako kosti održavaju a mišići dinamičko stanje našeg bića. Čudesno je kako koža razdvaja unutrašnji metabolizam od vanjskog svijeta. Čudo je kako probavni sustav razgrađuje organske tvari i održava organizam hranom. Čudesno je kako se branimo od sveprisutnih štetnih bakterija i virusa. Čudesno je kako se oštećeno tkivo obnavlja i samoozdravlja. Jednom riječju čudo oživljavanja u nama postoji, događa se svakoga dana i trena i zbog toga se trebamo diviti i na tome kao vjernici zahvaljivati Bogu.

Valja nam prihvatiti od Boga darovani život i smrt te vjerovati u konačno uskrsnuće, nadati se preobraženju našeg smrtnog tijela, prihvatiti da je život misterij, tajna tj. čudo. Isus je oživio prijatelja Lazara, člana obitelji svojih sljedbenica Marije i Marte koje su imale pouzdanje u njegovo božansko poslanje, unatoč tome što je zakasnio sa svojim odgođenim dolaskom u njihov dom, što se kako se činilo oglušio na njihov poziv za pomoć. Prorok Izaija u prvom čitanju također poručuje kako je Bog onaj koji oživljuje i otvara naše grobove, a sveti Pavao u poslanici Rimljanima pravi distinkciju između tjelesne smrti i života po duhu Božjemu.

Nedjeljna misao

4. korizmena nedjelja

 

Vidljivost kao motiv proteže se kroz biblijska čitanja današnjeg misnog slavlja. Najmlađi Jišajev sin nije bio očegledno predodređen za kralja, no David je Božji odabranik i Samuel ga pomazuje za kralja. U pismu Efežanima Pavao potiče vjernike da se probude duhom i snagom svjetlosti prepoznaju dobrotu, pravednost i istinu. Evanđelje opisuje kako Isus daje sposobnost viđenja slijepcu od rođenja, što otvara niz diskusija među očevicima.

Prvi problem je da li je ozdravljenje autentično ili je posrijedi prijevara. Čak i kad se utvrdilo da se radi o istinskom prosjaku nameću se pitanja kako to Isus može činiti, kakvom vlašću i zašto u zabranjeno vrijeme, subotom. Isus čini čudesa, Bog-Otac mu je dao tu sposobnost kako bi pomogao ljudima u potrebi tj. siromasima i kako bi narod spoznao da je on Mesija koga trebaju slijediti i u svemu slušati. I u drugim prigodama Krist je pokazao da se dobro može činiti i u zabranjeno vrijeme, čovjek je važniji od subote, nedjelje ili svetkovine.

Slijepac od rođenja ozdravljen je simboličkim radnjama uz poštovanje tradicijskog okvira, uz pomoć kala kojim su premazane oči, te uz zahtjev da se opere u svetom kupalištu. Isus čini čudesa pred ljudima koji vjeruju, koji su skromni, otvoreni za drukčija rješenja. Naviknuti smo promatrati stvari u svijetu po uzročno-posljedičnom principu, sve nam mora biti shvatljivo, objašnjivo i tumačenju podložno. Slijepac od rođenja pak nije vidio kako funkcionira svijet a ipak je u njemu živio.

Mala djeca koja ne poznaju dovoljno svijet čude se svemu što vide bez mjere. U adolescentskom periodu postoji žudnja da se sve sve preispita, objasni i do kraja vidi. Tad ljudi odbacuju mogućnost postojanja čuda i za sve postoji tzv. teorija zavjere, što ih nerijetko vodi u pogibelji. Među suvremenim ljudima rasprostranjena je vjera u vlastitu istinu na temelju neracionalnih kriterija, a odbacuju se tvrdnje kompetentnih ljudi. Apsurdno je da se to događa u doba razvijene komunikacije, školovanih ljudi, prosvijećenih naroda.

Zreo i religiozno uravnotežen čovjek poznaje svijet u kojem se nalazi i jednako shvaća da ne može svaku stvar objasniti, a ipak ne nasjeda ispraznim teorijama (evanđelje). Sposoban je prepoznati istinu, pravdu i dobrotu u svom konkretnom životu (2. čitanje), sposoban je prepoznati Božjeg pomazanika (1. čitanje). Pozvani smo po današnjim čitanjima da progledamo i da u svijetu prepoznamo znak Božje prisutnosti, prihvatimo čudo, te da se divimo i zahvaljujemo. U drevnim kulturama vjera u čudo izaziva u osobi divljenje (lat. ad-mirare  = štovanje-čuđenje). Čudimo se i Bogu zahvalimo što vidimo, čujemo, živimo. Čudo postoji među nama, samo nam valja progledati!

19 Ožu 2017

Nedjeljna misao

Sveti Josip

Dogodi se da odemo na sprovod odati počast čovjeku kojeg ne poznajemo osobno a ipak ga cijenimo zbog njegovih potomaka, djece i djela. Ne poznajemo tako život i misli svetog Josipa, a ipak nam se čini blizak zbog toga što poštujemo dijete koje je on odgojio. U Isusovu životu, djelima i propovijedima prepoznajemo i poštujemo mnogo utjecaja sv. Josipa.

U Evanđelju iščitavamo Isusovu karakternu crtu istinoljubivosti, pravednosti i hrabrosti a koju je duhovno naslijedio od sv. Josipa. Krist je premostio religioznost Starog zavjeta ka Novome, no prije nego što se to po njemu dogodilo zbilo se u životu sv Josipa. Poštovao je stari zakon zbog čega je bio šokiran činjenicom da mu je zaručnica zatrudnjela, odlučio ju je napustiti ali kad je primio vijest da nosi Božjeg sina hrabro ju je uzeo za ženu.

Isus je suprotno od tradicije svojih surodnjaka poštovao strance, bio je dobrohotan prema ljudima drugih kultura, nacija i vjera. Sveti Josip je živio u tuđini, iskusio status stranca, bio je izbjeglica u Egiptu zbog čega možemo pretpostaviti kako je na posinka prenio stav tolerancije prema drukčijim ljudima. Božji sin poštuje i naređuje nam da imamo sućuti prema siromasima, težacima i patnicima. Sveti Josip je često bio na rubu egzistencije, živio je od rada svojih ruku, Isus mu je u tome pomagao i primio od njega osjećaj sućuti prema nevoljnicima.

Na nekoliko mjesta u evanđelju nalazimo da je Isus različito od navika svog okružja poštovao žene, djecu i potlačene. U ono malo informacija o sv. Josipu u Evanđelju jasno se očituje kako je on poštovao Mariju i njezino dijete iako mu on nije bio biološki otac. Konačno, vrhunac Kristova nauka bila je sućutnost prema ugroženima, zapovijed ljubavi te nauk da nas Bog kao nebeski otac voli. Ovaj osjećaj zacijelo se psihološki razvijao i očuvao zahvaljujući svetom Josipu i njegovoj očinskoj brizi prema dječaku Isusu. Vjerujemo kako ima veze i Isusovo hrabro prihvaćanje križa s pretpostavkom da je sv. Josip preminuo u nazočnosti Božjeg sina.

Sasvim je prirodno da nevjesta poštuje svekra iako ga nije prethodno upoznala, jer pretpostavlja da sve one fine osobine koje nosi ljubljeni joj muž imaju vezu, uporište i utjecaj. Jednako tako i mi poštujemo svetog Josipa zbog svih onih osobina koje nam se sviđaju u njegovu štićeniku Gospodinu našemu Isusu Kristu.

Nedjeljna misao

2. korizmena nedjelja

 

Isus Krist je odrastao na sjeveru domovine, tamo je i dugo vremena propovijedao, no glavni grad i religijsko središte nalazili su se na jugu zemlje, kamo su mnogi išli o najvažnijem blagdanu Pashe kad je Božji sin osuđen od ljudi. Na pola puta, u plodnoj ravnici, uzdiže se brdo Tabor, na kojem se sučeljavaju zračne struje, česta je pojava magle, mjesto na koje je Isus svratio sa svojim učenicima, na molitvu i važnu pouku pred muku.

Molitva ih je fascinirala, poučila i preobrazila. Dogodila se kad su se izdvojili iz mnoštva, osamili. Molitva je duševni proces u kojem spoznajemo sebe, svoje mjesto u svijetu, i svakoj stvari dajemo pravu vrijednost. U molitvi vidimo sebe objektivno onako kako nas vidi Bog, posvješćujemo sebi da nismo središte kozmosa, distanciramo se od nevažnih stvari. Kroz kontakt s Bogom štitimo sebe od oholog samouzdizanja, uz Božju pomoć spoznajemo što nam doista treba. Čovjek je sposoban proizvesti znatno više nego što mu je potrebno, ako je ispravno orjentiran, uravnotežen, ako njegovim bićem ne ovladaju zle sile.

Probudivši se iz dubokog sna često smo zbunjeni jer ne znamo što se događa, je li zbilja ono što smo sanjali i koliko je realno ono što nazivamo stvarnost. U molitvi se događa jednako tako da uđemo u drukčiju stvarnost, podignemo svoj duh u drugu dimenziju, živimo dublji život. Naviknuti smo da poput djece doživljavamo molitvu kao nešto propisano, određeno i standardizirano, no možemo je obavljati na više načina. Ona ne mora biti kanonizirana, jasno formulirana, čak niti ni izgovorena. Osim glasne, recitirajuće ili pjevajuće molitve, razgovor s Bogom može i treba biti spontan kao što komuniciramo s drugom osobom, dragim bićem, prijateljem. Molitva je i misaona aktivnost, razmatranje neke istine, događaja, mašta o susretu s nekim za kim žudimo, tj. meditacija.

U korizmenom vremenu  rado pristupamo razmatranju križnog puta Gospodina našega Isusa Krista kroz četrnaest  zadanih scena ili postaja. U svakoj od njih zamišljena je određena situacija u kojoj se Božji sin našao na koncu svog života, u korelaciji s osobama iz svog okružja s beskrajnim mogućnostima interpretacije osjećaja i raznih aspekata. Promišljajući o tome što je Isus proživio i kako se s događanjima nosio, nalazimo duševno olakšanje za sva naša svakodnevna stradanja.

Nedjeljna misao

1. korizmena nedjelja

 

Na početku korizme u službi riječi pojašnjava se kroz prvo čitanje kako nastaje grijeh, drugo čitanje navodi koji je lijek protiv grijeha, a evanđelje opisuje kako se služiti tim ljekovitim sredstvom.

Sazdani smo od praha zemaljskoga, izrasli smo i hranimo se iz prirode, no za razliku od nežive tvari Bog nam je udahnuo život. Čovjek je imao ogromnu mogućnost izbora djelovanja, ali mu bijaše zabranjeno zadirati u spoznaju dobra i zla. Zavodnik, sotona, đavao ušuljao se u ljudsku osobnost i razgovarajući s osjećajima počeo je izvrtati stvarnost. Tako i danas, napadnuta nam je najprije žudnja, pomuti nam se razum, zlo se učini kao dobro i počinimo grijeh.

Put odvraćanja od grijeha je Božji sin Isus Krist koji je nadvladavši kušnje pobijedio zlo i time postao nama uzor. Kušnja kruha predstavlja žudnju na materijalnoj razini, tjelesni smo ali valja nam paziti da svoje potrebe zadovoljavamo u skladu s riječju Božjom. Baciti se s vrha hrama s vjerom da si Božje dijete, predstavlja kušnju suprotnu materijalizmu tj. preuzetno shvaćanje da će nas Bog zaštititi pa i kad ne poštujemo prirodne procese.

Treća kušnja prestavlja socijalnu razinu ljuskog bića. U nama postoji težnja da budemo prvi, glavni, važniji od drugih te da vladamo njima. Klanjamo se lažnim božanstvima, bogatstvu, bogatašima, moćnicima, silnicima i nebrojenim idolima kako bismo zadobili njihovu naklonost. Isus je odbio ovu vrstu kušnje pred sotonom u pustinji, propovijedao je da trebamo služiti, a ne željeti da budemo vlast kako bi nam drugi služili, i na kraju svog života zbog toga je podnio križ, muku i smrt.

Nedjeljna misao

8. nedjelja kroz godinu

Bog i bogatstvo, riječi su koje u našem jeziku imaju isti korijen. Bog je bogat i daje bogatstvo, pozitivna je poruka zajedničkog etimološkog porijekla. No, u našem narodu postoji i shvaćanje kako se naklonost Božja očituje kroz bogatstvo. Drugim riječima, stupanj  milosti Božje u mom životu je razmjerna mom bogatstvu. Ili, onoliko koliko sam bogat toliko je Bog prisutan u mom životu.

Današnje evanđelje poručuje upravo suprotno, ova dva pojma stavlja na suprotne pozicije. Štoviše, traži da ih ne povezujemo emocionalnim stanjem zabrinutosti. To je ono duševno stanje koje se producira u ljudskoj glavi kao fikcija obzirom na ono što bi se moglo dogoditi. Isus poručuje kako su čak i naše brige za elementarne stvari egzistencije zapravo neopravdane. Njihovu neutemeljenost potkrepljuje usporedbom sa životinjama i biljkama kao bićima niže vrste koja opstaju zbog prirodnog poretka, odnosno Božje brige za njihovu opstojnost. A vjernik koji se pouzdaje u dobrotu Oca nebeskoga, svoju pažnju treba usmjeriti da si osvijesti tu Božju vladavinu i tragati za njegovom pravednošću.

Znameniti duhovni spisatelj Živko Kustić u knjižici „Priroda govori o Bogu“ pokazuje tragove Božjeg djelovanja u svijetu bića iz prirode. Zemlja je udaljena od sunca točno toliko koliko je potrebno svjetlosti i topline da se na njoj razvije život. Sila gravitacije je odmjereno uštimana tako da kapljica kiše može biti privučena zemlji, a da pritom svojim veličinom ne ošteti biljke. Listovi su poput tvornica koje sintetiziraju hranu, na stabljikama koje ih kao na višekatnim tornjevima izdižu iznad vlažnog tla. Cvijet svojom ljepotom privlači i hrani insekte, privučeni čine da ovaj urodi plodom koji dozrijevaju za nastavak života biljke i održanje životinja.

Zbog ove fascinantne usklađenosti i mi ljudi održavamo svoje postojanje i umjesto da budemo nezadovoljni, pohlepni i tjeskobno brižni trebali bismo biti zahalni Stvoritelju za dar života i njegovo održanje. Svijest o ovakvom neizmjernom daru proizvest će u nama radost što će se odraziti na poštovanje prema prirodi i njezinu Uzdržavatelju, te drugim ljudima s kojima trebamo razumno dijeliti i upravljati ovim dobrima. Nalazimo se pred periodom kad se ova nikad zamrla priroda počinje intenzivnije razvijati te uz naš minimalni rad možemo profitirati poput poslodavaca koji uzimaju veliki kapital uz promišljeno ulaganje.

Na početku proljeća Evanđelje nas poziva da iz svoje duše izbacimo neproduktivni osjećaj zabrinutosti, tjeskobe i straha za posjedovanje, imanje i bogatstvo. Djeca smo Božja i kao što se mi skrbimo osigurati svojoj djeci hranu i odjeću, jednako tako i dobri Otac naš nebeski pobrinut će se za nas. Takvu utješnu poruku nosi i prorok Izaija za svoje sunarodnjake kad bijahu zabrinuti u vremenima egzistencijalne krize. Samo je u Bogu mir – veli psalmist!

Nedjeljna misao

7. nedjelja kroz godinu

 

Zvjezdanog neba i ljudskog lica nikad se čovjek neće moći nagledati, napisao je Ivo Andrić. Nebo ispunjeno božanskom svjetlošću ogromno je, duboko i zanimljivo baš kao i ljudska osobnost. Što ih više istražujemo to više uočavamo složenost njihove ljepote, beskrajano dugo možemo im se diviti. Koliko je božanska visina nedokučiva, toliko je dubina ljudske duše neshvatljiva, fascinantna i privlačna.

Odrediti motivaciju nečije radosti, žalosti ili straha vodi nas u putovanje s mnogo povezanih raskrižja po nepredvidivoj stazi koja završava u sumraku.  Željeli smo promatrati naše ponašanje kao nešto razumno, objašnjivo i podložno uzročno-posljedičnim vrednovanjima. Tako to činimo s ostalim stvarima i pojavama u svijetu koji nam je podložan, no čini se da vrlo teško ovladavamo i opisujemo vlastita postupanja.

Netko uživa npr. u kiselim krastavcima a drugi ih nepodnose, netko opušta uz klasičnu glazbu a drugi vole drukčije ritmove, neki vole druženja a drugi su povučeniji. Svako pozitivno iskustvo iz prošlosti poziva nas da tome žudimo i obrnuto, svaka neugoda iz prošlosti čini nas opreznima ili odbojnima prema dotičnoj stvari. Postupiti ćemo u budućnosti ovisno o navikama iz prošlosti, a najosjetljiviji smo za učenja u dobu kad iskustva nemamo, tj. u ranoj mladosti i djetinjstvu.

Svatko od nas u prošlosti je doživio negativna iskustva zbog kojih se nepravilno ponaša u sadašnjosti prema drugim ljudima. Naročito su bolna nasilna ponašanja zbog kojih nosimo traume, isfrusrirani smo, i takve devijacije prenosimo u svoju sadašnjost. Dijete prema kojemu su bili grubi, s kojim su konflikte nasilno rješavali, u takav model ponašanja će imati u odrasloj dobi.  Čak i pas prema kojem su bili nasilni, režati će lajati i gristi jer se plaši tj. kako bi se obranio, jer ima loša iskustva prema drugim bićima.

Evanđelje nas potiče da prekinemo začarani lanac mržnje, grubosti i nasilja te da na taj način iskorijenimo zlo iz svoje sredine. Biblijska čitanja poziva nas da budemo savršeni kao Bog, traži od nas da kao odrasle i zrele osobe za odgojitelja imamo Oca koji je na nebesima. Tako ćemo nadomjestiti svaki nedostatak kojeg imamo jer smo odrastali s pogrešnim autoritetima u ovom svijetu, jer smo imali nezrele i nesavršene: očeve, učitelje, drugove. Svi ovi navedeni također su imali iskompleksirane autoritete i nesavršeni odgoj.

Osim osobnih frustracija i vlastitog podsvjesnog svijeta, živeći u grupi, u određenom narodu ili državi, nosimo i kolektivne traume iz prošlosti. Sve ono što su poživjeli nasi preci u skupini kao umreženo zlo prenosi se s jedne jedinke na drugu: ratovi, nasilje ili korupcija. Ovo objašnjava zašto se ljudi jedne nacije, države ili regije većinski ponaša na određeni način, odnosno konflikte rješavaju u manjoj ili većoj mjeri na nepravilan način. Isus potiče da upravo ja budem onaj koji će prekinuti ukleti krug zla, poziva nas da započnemo liječiti svoju sredinu, traži da svoja negativna iskustva ne prenosimo na dolazeći naraštaj.

Stranica 1 od 15

Biblija     Bosna Srebrena     Franjevačka teologija     Novicijat Bosne Srebrene     Vrhbosanska nadbiskupija     Bitno

Kontakt

Vrhbosanska nadbiskupija
Rkt. župni ured "Sv. Josip"
76296 Gornja Dubica
Bosna i Hercegovina

tel/fax: +38731/765-117
e-mail: zupagornjadubica@gmail.com 

 

Primajte obavijesti

Upišite e-mail kako biste primali zadnje vijesti objavljenje na ovoj stranici.