Nedjeljna misao

4. korizmena nedjelja

 

Vidljivost kao motiv proteže se kroz biblijska čitanja današnjeg misnog slavlja. Najmlađi Jišajev sin nije bio očegledno predodređen za kralja, no David je Božji odabranik i Samuel ga pomazuje za kralja. U pismu Efežanima Pavao potiče vjernike da se probude duhom i snagom svjetlosti prepoznaju dobrotu, pravednost i istinu. Evanđelje opisuje kako Isus daje sposobnost viđenja slijepcu od rođenja, što otvara niz diskusija među očevicima.

Prvi problem je da li je ozdravljenje autentično ili je posrijedi prijevara. Čak i kad se utvrdilo da se radi o istinskom prosjaku nameću se pitanja kako to Isus može činiti, kakvom vlašću i zašto u zabranjeno vrijeme, subotom. Isus čini čudesa, Bog-Otac mu je dao tu sposobnost kako bi pomogao ljudima u potrebi tj. siromasima i kako bi narod spoznao da je on Mesija koga trebaju slijediti i u svemu slušati. I u drugim prigodama Krist je pokazao da se dobro može činiti i u zabranjeno vrijeme, čovjek je važniji od subote, nedjelje ili svetkovine.

Slijepac od rođenja ozdravljen je simboličkim radnjama uz poštovanje tradicijskog okvira, uz pomoć kala kojim su premazane oči, te uz zahtjev da se opere u svetom kupalištu. Isus čini čudesa pred ljudima koji vjeruju, koji su skromni, otvoreni za drukčija rješenja. Naviknuti smo promatrati stvari u svijetu po uzročno-posljedičnom principu, sve nam mora biti shvatljivo, objašnjivo i tumačenju podložno. Slijepac od rođenja pak nije vidio kako funkcionira svijet a ipak je u njemu živio.

Mala djeca koja ne poznaju dovoljno svijet čude se svemu što vide bez mjere. U adolescentskom periodu postoji žudnja da se sve sve preispita, objasni i do kraja vidi. Tad ljudi odbacuju mogućnost postojanja čuda i za sve postoji tzv. teorija zavjere, što ih nerijetko vodi u pogibelji. Među suvremenim ljudima rasprostranjena je vjera u vlastitu istinu na temelju neracionalnih kriterija, a odbacuju se tvrdnje kompetentnih ljudi. Apsurdno je da se to događa u doba razvijene komunikacije, školovanih ljudi, prosvijećenih naroda.

Zreo i religiozno uravnotežen čovjek poznaje svijet u kojem se nalazi i jednako shvaća da ne može svaku stvar objasniti, a ipak ne nasjeda ispraznim teorijama (evanđelje). Sposoban je prepoznati istinu, pravdu i dobrotu u svom konkretnom životu (2. čitanje), sposoban je prepoznati Božjeg pomazanika (1. čitanje). Pozvani smo po današnjim čitanjima da progledamo i da u svijetu prepoznamo znak Božje prisutnosti, prihvatimo čudo, te da se divimo i zahvaljujemo. U drevnim kulturama vjera u čudo izaziva u osobi divljenje (lat. ad-mirare  = štovanje-čuđenje). Čudimo se i Bogu zahvalimo što vidimo, čujemo, živimo. Čudo postoji među nama, samo nam valja progledati!

19 Ožu 2017

Nedjeljna misao

Sveti Josip

Dogodi se da odemo na sprovod odati počast čovjeku kojeg ne poznajemo osobno a ipak ga cijenimo zbog njegovih potomaka, djece i djela. Ne poznajemo tako život i misli svetog Josipa, a ipak nam se čini blizak zbog toga što poštujemo dijete koje je on odgojio. U Isusovu životu, djelima i propovijedima prepoznajemo i poštujemo mnogo utjecaja sv. Josipa.

U Evanđelju iščitavamo Isusovu karakternu crtu istinoljubivosti, pravednosti i hrabrosti a koju je duhovno naslijedio od sv. Josipa. Krist je premostio religioznost Starog zavjeta ka Novome, no prije nego što se to po njemu dogodilo zbilo se u životu sv Josipa. Poštovao je stari zakon zbog čega je bio šokiran činjenicom da mu je zaručnica zatrudnjela, odlučio ju je napustiti ali kad je primio vijest da nosi Božjeg sina hrabro ju je uzeo za ženu.

Isus je suprotno od tradicije svojih surodnjaka poštovao strance, bio je dobrohotan prema ljudima drugih kultura, nacija i vjera. Sveti Josip je živio u tuđini, iskusio status stranca, bio je izbjeglica u Egiptu zbog čega možemo pretpostaviti kako je na posinka prenio stav tolerancije prema drukčijim ljudima. Božji sin poštuje i naređuje nam da imamo sućuti prema siromasima, težacima i patnicima. Sveti Josip je često bio na rubu egzistencije, živio je od rada svojih ruku, Isus mu je u tome pomagao i primio od njega osjećaj sućuti prema nevoljnicima.

Na nekoliko mjesta u evanđelju nalazimo da je Isus različito od navika svog okružja poštovao žene, djecu i potlačene. U ono malo informacija o sv. Josipu u Evanđelju jasno se očituje kako je on poštovao Mariju i njezino dijete iako mu on nije bio biološki otac. Konačno, vrhunac Kristova nauka bila je sućutnost prema ugroženima, zapovijed ljubavi te nauk da nas Bog kao nebeski otac voli. Ovaj osjećaj zacijelo se psihološki razvijao i očuvao zahvaljujući svetom Josipu i njegovoj očinskoj brizi prema dječaku Isusu. Vjerujemo kako ima veze i Isusovo hrabro prihvaćanje križa s pretpostavkom da je sv. Josip preminuo u nazočnosti Božjeg sina.

Sasvim je prirodno da nevjesta poštuje svekra iako ga nije prethodno upoznala, jer pretpostavlja da sve one fine osobine koje nosi ljubljeni joj muž imaju vezu, uporište i utjecaj. Jednako tako i mi poštujemo svetog Josipa zbog svih onih osobina koje nam se sviđaju u njegovu štićeniku Gospodinu našemu Isusu Kristu.

Nedjeljna misao

2. korizmena nedjelja

 

Isus Krist je odrastao na sjeveru domovine, tamo je i dugo vremena propovijedao, no glavni grad i religijsko središte nalazili su se na jugu zemlje, kamo su mnogi išli o najvažnijem blagdanu Pashe kad je Božji sin osuđen od ljudi. Na pola puta, u plodnoj ravnici, uzdiže se brdo Tabor, na kojem se sučeljavaju zračne struje, česta je pojava magle, mjesto na koje je Isus svratio sa svojim učenicima, na molitvu i važnu pouku pred muku.

Molitva ih je fascinirala, poučila i preobrazila. Dogodila se kad su se izdvojili iz mnoštva, osamili. Molitva je duševni proces u kojem spoznajemo sebe, svoje mjesto u svijetu, i svakoj stvari dajemo pravu vrijednost. U molitvi vidimo sebe objektivno onako kako nas vidi Bog, posvješćujemo sebi da nismo središte kozmosa, distanciramo se od nevažnih stvari. Kroz kontakt s Bogom štitimo sebe od oholog samouzdizanja, uz Božju pomoć spoznajemo što nam doista treba. Čovjek je sposoban proizvesti znatno više nego što mu je potrebno, ako je ispravno orjentiran, uravnotežen, ako njegovim bićem ne ovladaju zle sile.

Probudivši se iz dubokog sna često smo zbunjeni jer ne znamo što se događa, je li zbilja ono što smo sanjali i koliko je realno ono što nazivamo stvarnost. U molitvi se događa jednako tako da uđemo u drukčiju stvarnost, podignemo svoj duh u drugu dimenziju, živimo dublji život. Naviknuti smo da poput djece doživljavamo molitvu kao nešto propisano, određeno i standardizirano, no možemo je obavljati na više načina. Ona ne mora biti kanonizirana, jasno formulirana, čak niti ni izgovorena. Osim glasne, recitirajuće ili pjevajuće molitve, razgovor s Bogom može i treba biti spontan kao što komuniciramo s drugom osobom, dragim bićem, prijateljem. Molitva je i misaona aktivnost, razmatranje neke istine, događaja, mašta o susretu s nekim za kim žudimo, tj. meditacija.

U korizmenom vremenu  rado pristupamo razmatranju križnog puta Gospodina našega Isusa Krista kroz četrnaest  zadanih scena ili postaja. U svakoj od njih zamišljena je određena situacija u kojoj se Božji sin našao na koncu svog života, u korelaciji s osobama iz svog okružja s beskrajnim mogućnostima interpretacije osjećaja i raznih aspekata. Promišljajući o tome što je Isus proživio i kako se s događanjima nosio, nalazimo duševno olakšanje za sva naša svakodnevna stradanja.

Nedjeljna misao

1. korizmena nedjelja

 

Na početku korizme u službi riječi pojašnjava se kroz prvo čitanje kako nastaje grijeh, drugo čitanje navodi koji je lijek protiv grijeha, a evanđelje opisuje kako se služiti tim ljekovitim sredstvom.

Sazdani smo od praha zemaljskoga, izrasli smo i hranimo se iz prirode, no za razliku od nežive tvari Bog nam je udahnuo život. Čovjek je imao ogromnu mogućnost izbora djelovanja, ali mu bijaše zabranjeno zadirati u spoznaju dobra i zla. Zavodnik, sotona, đavao ušuljao se u ljudsku osobnost i razgovarajući s osjećajima počeo je izvrtati stvarnost. Tako i danas, napadnuta nam je najprije žudnja, pomuti nam se razum, zlo se učini kao dobro i počinimo grijeh.

Put odvraćanja od grijeha je Božji sin Isus Krist koji je nadvladavši kušnje pobijedio zlo i time postao nama uzor. Kušnja kruha predstavlja žudnju na materijalnoj razini, tjelesni smo ali valja nam paziti da svoje potrebe zadovoljavamo u skladu s riječju Božjom. Baciti se s vrha hrama s vjerom da si Božje dijete, predstavlja kušnju suprotnu materijalizmu tj. preuzetno shvaćanje da će nas Bog zaštititi pa i kad ne poštujemo prirodne procese.

Treća kušnja prestavlja socijalnu razinu ljuskog bića. U nama postoji težnja da budemo prvi, glavni, važniji od drugih te da vladamo njima. Klanjamo se lažnim božanstvima, bogatstvu, bogatašima, moćnicima, silnicima i nebrojenim idolima kako bismo zadobili njihovu naklonost. Isus je odbio ovu vrstu kušnje pred sotonom u pustinji, propovijedao je da trebamo služiti, a ne željeti da budemo vlast kako bi nam drugi služili, i na kraju svog života zbog toga je podnio križ, muku i smrt.

Nedjeljna misao

8. nedjelja kroz godinu

Bog i bogatstvo, riječi su koje u našem jeziku imaju isti korijen. Bog je bogat i daje bogatstvo, pozitivna je poruka zajedničkog etimološkog porijekla. No, u našem narodu postoji i shvaćanje kako se naklonost Božja očituje kroz bogatstvo. Drugim riječima, stupanj  milosti Božje u mom životu je razmjerna mom bogatstvu. Ili, onoliko koliko sam bogat toliko je Bog prisutan u mom životu.

Današnje evanđelje poručuje upravo suprotno, ova dva pojma stavlja na suprotne pozicije. Štoviše, traži da ih ne povezujemo emocionalnim stanjem zabrinutosti. To je ono duševno stanje koje se producira u ljudskoj glavi kao fikcija obzirom na ono što bi se moglo dogoditi. Isus poručuje kako su čak i naše brige za elementarne stvari egzistencije zapravo neopravdane. Njihovu neutemeljenost potkrepljuje usporedbom sa životinjama i biljkama kao bićima niže vrste koja opstaju zbog prirodnog poretka, odnosno Božje brige za njihovu opstojnost. A vjernik koji se pouzdaje u dobrotu Oca nebeskoga, svoju pažnju treba usmjeriti da si osvijesti tu Božju vladavinu i tragati za njegovom pravednošću.

Znameniti duhovni spisatelj Živko Kustić u knjižici „Priroda govori o Bogu“ pokazuje tragove Božjeg djelovanja u svijetu bića iz prirode. Zemlja je udaljena od sunca točno toliko koliko je potrebno svjetlosti i topline da se na njoj razvije život. Sila gravitacije je odmjereno uštimana tako da kapljica kiše može biti privučena zemlji, a da pritom svojim veličinom ne ošteti biljke. Listovi su poput tvornica koje sintetiziraju hranu, na stabljikama koje ih kao na višekatnim tornjevima izdižu iznad vlažnog tla. Cvijet svojom ljepotom privlači i hrani insekte, privučeni čine da ovaj urodi plodom koji dozrijevaju za nastavak života biljke i održanje životinja.

Zbog ove fascinantne usklađenosti i mi ljudi održavamo svoje postojanje i umjesto da budemo nezadovoljni, pohlepni i tjeskobno brižni trebali bismo biti zahalni Stvoritelju za dar života i njegovo održanje. Svijest o ovakvom neizmjernom daru proizvest će u nama radost što će se odraziti na poštovanje prema prirodi i njezinu Uzdržavatelju, te drugim ljudima s kojima trebamo razumno dijeliti i upravljati ovim dobrima. Nalazimo se pred periodom kad se ova nikad zamrla priroda počinje intenzivnije razvijati te uz naš minimalni rad možemo profitirati poput poslodavaca koji uzimaju veliki kapital uz promišljeno ulaganje.

Na početku proljeća Evanđelje nas poziva da iz svoje duše izbacimo neproduktivni osjećaj zabrinutosti, tjeskobe i straha za posjedovanje, imanje i bogatstvo. Djeca smo Božja i kao što se mi skrbimo osigurati svojoj djeci hranu i odjeću, jednako tako i dobri Otac naš nebeski pobrinut će se za nas. Takvu utješnu poruku nosi i prorok Izaija za svoje sunarodnjake kad bijahu zabrinuti u vremenima egzistencijalne krize. Samo je u Bogu mir – veli psalmist!

Nedjeljna misao

7. nedjelja kroz godinu

 

Zvjezdanog neba i ljudskog lica nikad se čovjek neće moći nagledati, napisao je Ivo Andrić. Nebo ispunjeno božanskom svjetlošću ogromno je, duboko i zanimljivo baš kao i ljudska osobnost. Što ih više istražujemo to više uočavamo složenost njihove ljepote, beskrajano dugo možemo im se diviti. Koliko je božanska visina nedokučiva, toliko je dubina ljudske duše neshvatljiva, fascinantna i privlačna.

Odrediti motivaciju nečije radosti, žalosti ili straha vodi nas u putovanje s mnogo povezanih raskrižja po nepredvidivoj stazi koja završava u sumraku.  Željeli smo promatrati naše ponašanje kao nešto razumno, objašnjivo i podložno uzročno-posljedičnim vrednovanjima. Tako to činimo s ostalim stvarima i pojavama u svijetu koji nam je podložan, no čini se da vrlo teško ovladavamo i opisujemo vlastita postupanja.

Netko uživa npr. u kiselim krastavcima a drugi ih nepodnose, netko opušta uz klasičnu glazbu a drugi vole drukčije ritmove, neki vole druženja a drugi su povučeniji. Svako pozitivno iskustvo iz prošlosti poziva nas da tome žudimo i obrnuto, svaka neugoda iz prošlosti čini nas opreznima ili odbojnima prema dotičnoj stvari. Postupiti ćemo u budućnosti ovisno o navikama iz prošlosti, a najosjetljiviji smo za učenja u dobu kad iskustva nemamo, tj. u ranoj mladosti i djetinjstvu.

Svatko od nas u prošlosti je doživio negativna iskustva zbog kojih se nepravilno ponaša u sadašnjosti prema drugim ljudima. Naročito su bolna nasilna ponašanja zbog kojih nosimo traume, isfrusrirani smo, i takve devijacije prenosimo u svoju sadašnjost. Dijete prema kojemu su bili grubi, s kojim su konflikte nasilno rješavali, u takav model ponašanja će imati u odrasloj dobi.  Čak i pas prema kojem su bili nasilni, režati će lajati i gristi jer se plaši tj. kako bi se obranio, jer ima loša iskustva prema drugim bićima.

Evanđelje nas potiče da prekinemo začarani lanac mržnje, grubosti i nasilja te da na taj način iskorijenimo zlo iz svoje sredine. Biblijska čitanja poziva nas da budemo savršeni kao Bog, traži od nas da kao odrasle i zrele osobe za odgojitelja imamo Oca koji je na nebesima. Tako ćemo nadomjestiti svaki nedostatak kojeg imamo jer smo odrastali s pogrešnim autoritetima u ovom svijetu, jer smo imali nezrele i nesavršene: očeve, učitelje, drugove. Svi ovi navedeni također su imali iskompleksirane autoritete i nesavršeni odgoj.

Osim osobnih frustracija i vlastitog podsvjesnog svijeta, živeći u grupi, u određenom narodu ili državi, nosimo i kolektivne traume iz prošlosti. Sve ono što su poživjeli nasi preci u skupini kao umreženo zlo prenosi se s jedne jedinke na drugu: ratovi, nasilje ili korupcija. Ovo objašnjava zašto se ljudi jedne nacije, države ili regije većinski ponaša na određeni način, odnosno konflikte rješavaju u manjoj ili većoj mjeri na nepravilan način. Isus potiče da upravo ja budem onaj koji će prekinuti ukleti krug zla, poziva nas da započnemo liječiti svoju sredinu, traži da svoja negativna iskustva ne prenosimo na dolazeći naraštaj.

Nedjeljna misao

5. nedjelja kroz godinu

 

Kruh bez soli moguće je jesti, ali osoljeni kruh je ukusniji. Tako i živjeti bez Boga je moguće, no život s Bogom je ljepši. Ili, možete li zamisliti kako bi bilo živjeti bez svjetla? Svjetlost nije sama sebi cilj, ona označuje druge stvari, uprisutnjuje ih. Živjeti bez vjere je kao bez svjetla. Svijet je postojao i prije Krista, ali s njim je život u svijetu postao radosniji. Mi kršćani smatramo da je naša uljudba s Isusovim naukom postala naprednija, pristojnija, civiliziranija.

Nemoguće je promatrati našu prošlost, kulturu, umjetnost i moral bez Biblije, evanđelja i Crkve. Oni su snažno i pozitivno utjecali na naše drušvo i živote pojedinačno. Da bi ovi idalje djelovali u nama, poput soli koja dezinficira ili svjetla koja orjentira, valja nam se služiti njima. Kvaliteta života uvelike ovisi o načinu prehrane, osim energije i proteina koji su baza, moramo unositi i minerale, poput soli.

Božja milost djeluje na čovjeka, preobražava našu narav, obogaćuje osobnost. Promijenjeni čovjek nadalje utječe na svoju okolinu, svojim djelima i primjerom mijenja sredinu u kojoj živi. Isus Krist, Božji sin, poučio nas svojim riječima, primjerom i djelima i nezaustavljivo izmijenio naš svijet. Postao je svjetlo svijeta, prosvjetitelj i zato se svijeća koristi kao simbol tog čina. Svijeća poput Krista izgara da bi drugi mogli živjeti svetost u svijetu.

Svjetlo, svijet i svetost su riječi koje u našem jeziku imaju zajedniči korijen. Štoviše, svi ovi pojmovi imaju dvostruku metafizičku narav. Kao i Bog i svijet tako i svjetlo ponaša se kao čestica tj materija koja putuje kroz prostor, ali i kao val, odnosno energija tj. nematerijalna stvarnost. Bez svjetla nema života, ono je prema Bibliji i prvo Božje stvorenje, znak je prisutnosti kemijske reakcije. Biti prosvjetljen metaforički u književnosti znači znati. Tako prosvjetljen vjernik, i u sebi očišćen blagoslovljenom solju iz evanđelja, čini dobra djela i postaje okrepa svijetu u kojem se nalazi.

Nedjeljna misao 4. nedjelja kroz godinu

 

Isusov Govor na gori najvažniji je u njegovu poslanju. Izrečena Blaženstva srž su evanđeoskog nauka. Kao što je Kristov križ kontraverzan, tako su i sretnima proglašeni hendikepirani ljudi.

Siromasi su ljudi koji žive u nedostatku. Siromasi duhom trebaju duha Božjega. Zbog toga su proglašeni sretnima, radosnima, blaženima. Dobri ljudi nerijetko trpe nepravde, progonjeni su i žalosni. Takvima Isus obećava u budućnosti utjehu i zadovoljštinu u prostoru nebeske uprave.

Milosrđe je čin opraštanja i duhovno je svojstvo promovirano od Božjeg sina. Srce se shvaća kao duhovni organ, središte ljudskog bića, besmrtni dio čovjeka. Čisti srcem, iskreni, otvoreni  i dobrohotni ljudi vidjeti će Boga. A Božja djeca postati će oni koji se trude stvoriti mir.

Evanđelje po Mateju pisano je za kršćane židovsog porijekla. Isus je prikazan u njemu kao drugi Mojsije. Poticaji blaženstva nove su zapovijedi Božje.

Nedjeljna misao

3. nedjelja kroz godinu

 

Biti čovjek znači nesavršen biti. Vjernici nastoje prepoznati svoja ograničenja.  Katolici ispravljaju svoje pogreške snagom sakramenata. Kao što dijete koje odrasta treba imati roditelja-odgojitelja tako i mi imamo Boga-Oca kao autoritet koji nas vodi. Djeca za zdrav razvoj obično imaju model ponašanja, plan odgoja i vršnjake s kojima se uspoređuju. Kršćani imaju Krista za uzor, evanđelje program života, svete likove kao primjere.

Neki ljudi slijede političkog vođu, neki za uzor uzimaju estradne zvijezde, neki se isfrustrirano uspoređuju sa ljudima iz sredine. Mogućnost izbora prisutna je naročito u modernom vremenu kad svršavamo škole, putujemo, čitamo i gledamo te se susrećemo s različitim idejama. Slobodni smo ali i odgovorni odabrati za sebe životni program, model, ideju i lik koji ćemo slijediti.

Prvo čitanje simbolički govori o ulozi svjetlosti koja svaku stvar čini vidljivom. Evanđelje opisuje ljude koji u svom poslu uz pomoć svjetlosti privlače ribe te ih hvataju u mrežu. Na početku svoje javne djelatnosti Isus poziva nekolicinu ribara  da umjesto riba love ljude za kraljevstvo Božje. Dok drugo čitanje govori o podjelama među vjernicima, drugi dio evanđelja o potrebi da se povežu niti mreža kako bi ribolov uspješan bio. Aluzija je to na potrebu za jedinstvom među Kristovim vjernicima.

Za duhovno neinteligentnu osobu sloboda izbora je teret zbog kojega može pogriješiti, dok duhovno obdaren čovjek u slobodi nalazi mogućnost vlastite afirmacije i razvoja. U evanđeosko doba narod je bio zbunjen nakon što su živjeli po tradiciji, a globalizam Rimskog carstva unosio im je nove egzistencijalne forme. Hrlili su k Ivanu Krstitelju koji im nudi treći put da slijede Isusa, on ih poziva da ga slijede na putu prema Kraljevstvu nebeskom, pri čemu će biti izliječeni od raznih bolesti: individualnih i kolektivnih, tjelesnih i duševnih.

Nedjeljna misao

2. nedjelja kroz godinu liturgijskog ciklusa

 

Na početku novog liturgijskog ciklusa u evađelju Ivan Krstitelj predočuje svijetu lik Krista. Pokušajmo i mi rezimirati na biografski način tko je Isus, sažmimo njegov život i djelo enciklopedijski.

Isus Krist je rođen u Betlehemu u Palestini 7.- 4. godine prije naše ere, nepoznat je datum i godina njegova rođenja, kalendar koji mjeri vrijeme od njegova rođenja izrađen u 6. stoljeću rađen je na pogrešnim pretpostavkama. Odrastao je u Nazaretu, javno djelovanje je počeo u zreloj dobi,  nakon 30. godine života, nakon krštenja na Jordanu od proroka koji je pripravljao narod na njegov dolazak.

Njegov život i propovijedi opisani su u knjigama koje se nazivaju evanđelja, u prijevodu dobra vijest, a koja su nastala nakon njegove smrti, kad je bilo očigledno da je on dugoočekivani Mesija-Božji Sin. Propovijedao je u usporedbama kako bi ga mogli razumjeti priprosti ljudi ondašnjeg vremena, a zapravo o Bogu i možemo govoriti tek u parabolama. Život s Bogom predočio je kao Kraljevstvo nebesko, Boga je predstavio kao oca, i ljudi su zbog toga braća i sestre, pa se trebaju međusobno poštovati.

Da bismo razumjeli njegove govore i postupke potrebno je uvažavati vrijeme, mjesto i kulturni kontekst u kojem je djelovao. Činio je čudesa kako bi pomogao ljudima u potrebi, opraštao je grijehe, utemeljio zajednicu vjernika. Dao je sakramente kao znakove njegove prisutnosti u svim vremenima i na svim meridijanima, jer je kao čovjek bio ograničen u vremenu i prostoru. Osuđen je u montiranom sudskom procesu od religioznih i političkih prvaka te je razapet na križu.

Bog ga je uskrisio treći dan, nedjeljom, s porukom da pravednik vječno živi,  i njegovi se pristalice skupljaju na molitvu u njegovo ime, razmatrajući njegov nauk.

Stranica 1 od 14

Biblija     Bosna Srebrena     Franjevačka teologija     Novicijat Bosne Srebrene     Vrhbosanska nadbiskupija     Bitno

Kontakt

Vrhbosanska nadbiskupija
Rkt. župni ured "Sv. Josip"
76296 Gornja Dubica
Bosna i Hercegovina

tel/fax: +38731/765-117
e-mail: zupagornjadubica@gmail.com 

 

Primajte obavijesti

Upišite e-mail kako biste primali zadnje vijesti objavljenje na ovoj stranici.